Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Rüdiger Rossig

Napuštene, porušene kuće. Rojevi muva. Slatkasto lepljiv miris, poput krvi. Tragovi koje za sobom ostavljaju ljudi koji panično beže. Gledam neke ljude u zelenoj odeći kako na prikolice tovare frižidere i mašine za pranje veša i pitam se da li su to vojnici, pljačkaši ili meštani koji s pravom iz svojih kuća iznose vredne stvari

Ulazim u kuću kroz ono što su nekad bila vrata i ostajem bez daha. Kao da mi je nepoznata ruka pritisnula plastičnu vrećicu na usta i nos. U kući je ustajao, težak, topao zrak. Već danima se u njoj nije prozračivalo, pa je osjećaj u ustima i na jeziku slatkast i ljepljiv, s aromom trulog voća. Kao kad zagrizete voćku odstajalu u boci kruškovače, samo bez alkohola. Nešto poput užeglog maslaca. Sličan miris nose i predugo upotrebljavani donji veš, te posteljina koja dugo nije prozračivana.

Taj miris priziva mi se u pamćenje svaki put kad vidim slike ratova – u Siriji, istočnoj Ukrajini, Africi... Za mene je to miris rata – ponekad sveobuhvatno grize poput prašine, ponekad slatkast poput krvi, ponekad ujeda poput raspadajućeg mesa... No, to nije i miris poraća. Poraće za mene uvijek miriše isto: po ljudima koji više nisu tamo gdje pripadaju.

Hrvatska, kolovoz 1995. Nakon četiri godine rat u bivšoj Jugoslaviji bliži se kraju. Pripadnik sam televizijske ekipe pri mirovnoj misiji UN-a, koja dokumentira stanje na području koje se donedavno zvalo "Republika Srpska Krajina". U njoj je živjelo 450 tisuća ljudi prije nego što ju je 4. kolovoza pregazila Hrvatska vojska. Stanovnika je sada na tom području, procjenjuje se, između 130 i 150 tisuća.

PUSTOŠ: Zrak je još hladan kad ranom zorom krećemo iz Zagreba. Prva linija fronte, prema kojoj smo se zaputili, nije daleko, svega sat vremena vožnje, odmah iza Karlovca. Znamo da smo stigli kad umjesto ljupkih dvokatnica uz cestu ugledamo same ruševine, kuće obilježene pogocima granata i pougljene prozorske okvire bez stakala. U nekim selima kraj kojih prolazimo, kuće izgledaju prilično dobro, čak useljivo, u drugima su očito već dugo samo ruševine, u njihovoj unutrašnjosti već se ukorijenilo grmlje i mladice drveća.

Što dublje ulazimo u brda, u područje prema granici s Bosnom i Hercegovinom, zgrade postaju sve skromnije i manje, raslinje niže, a cvrčci glasniji. Nigdje nema ljudi. Sunce je visoko na nebu, vladar plavog beskraja, čije nas svjetlo zasljepljuje. Jadransko more je negdje desno, južnije od nas.

Selo u koje smo se zaputili nalazi se izvan asfaltirane lokalne ceste. Do njega stižemo tek nakon par stotina metara vožnje makadamom. Na prvi pogled neke kuće izgledaju netaknute, druge su očigledno još donedavno gorjele. Trećima je krov oštećen.

Nema tragova borbi, ali usprkos tome gazimo po razbijenom staklu. Je li netko namjerno porazbijao prozore ili je olujno nevrijeme učinilo svoje? Zastore je vjetar u svakom slučaju otpuhao na ulicu. Sad kad nema ni daška vjetra, mrtvo vise kroz prozore.

MUVE: Ulazim u kuću i oblijeva me znoj, premda je unutra sigurno svježije nego vani. Ali ja to ne osjećam. Upravo suprotno: prati me osjećaj nečeg toplog i vlažnog, prije svega ljepljivog. Muhe, stotine, tisuće njih, svoju pozornost usmjeravaju na nas.

Većina ih se roji oko stola i hladnjaka, te na zastoru koji je sivo-crn od insekata i njihovih izlučevina. Vrata hladnjaka su napola otvorena. Na podu ispred njega vidi se obris osušene lokvice. Od mlijeka? Ili je tekućina iscurila iz hladnjaka? Možda oboje?

Na stolu je tanjur, na njemu nešto što podsjeća na nekadašnju krišku kruha. Pored tanjura je fildžan, niska šalica za kavu bez drške. U njoj skoreni talog na kojem se počela nakupljati plijesan. Desno od nje pepeljara, u njoj dopola ispušena cigareta. Pušač ju je očito sam ugasio, otresavši žar, valjda ju je želio dopušiti kasnije. No, više ga nema, ovo selo je već tjednima pusto.

MUČNINA: Onog jutra u kolovozu 1995. kad je započela vojno-redarstvena operacija "Oluja", hrvatske su snage istovremeno iz svih smjerova krenule u oslobađanje trećine svog teritorija, kojeg su četiri godine kontrolirali srpski separatisti. Kad je akcija krenula, vlastodršci su stanovnicima putem radija poručili da se privremeno sklone iz svojih domova, te povuku prema granici s Bosnom, dok njihova vojska ne obrani "Republiku Srpsku Krajinu" od neprijatelja.

To se nije dogodilo, jer je srpski otpor bio slab i loše koordiniran, a hrvatska je vojska brzo napredovala. Kad su saznali za to, proširila se panika među ljudima koji su u svojim automobilima, na traktorima, prikolicama, motociklima i biciklima čekali daljnje upute.

Nikad se neće saznati tko je prvi upalio motor i poveo kolonu u koju se slila rijeka od 180 do 200 tisuća izbjeglica. Oni koji su krenuli preko Hrvatske zasuti su kamenjem, u Bosni su kilometarske kolone bile oružano napadane, stotine su dehidrirale i umrle. Na granici majčice Srbije napokon su prestrašene, izgladnjele i žedne sunarodnjake iz dijaspore dočekala njihova osiromašena braća i sestre i ponudili im sendviče i boce koka-kole. Za pet maraka po porciji.

Osjećam se mučno i izlazim van. U usporedbi sa zrakom unutar kuće vani je sada baš ugodno, premda zrak treperi od vrućine. Ljeto je na izmaku, ali još uvijek je svježije samo noću. Jedan prozorski okvir lagano zaklapara kad vjetrić sa sobom donese dašak svježine.

MUK: Cvrčci su nadmoćno glasni pa zaglušuju rojeve muha u kući. Između kuće i štale primjećujem mrave koji su već uspostavili svoje nove staze. Ima i moljaca. Ali ni traga drugom životu. Nema niti životinja, čak ni miševa, štakora, mačaka, kao u svim drugim selima na svijetu. Ne čuje se niti lavež pasa.

U dvorištima okruženima zidovima ili živicom ponegdje se na konopcima za sušenje rublja vidi još poneki komad odjeće. Većinu je već raznio vjetar. Posvuda po selu nailazimo na košulje, potkošulje, čarape, hlače... Mnogi komadi su se zapetljali u zidove, automobilske olupine, traktore i poljoprivredne strojeve, alate, panjeve i živice, te s njima tvore čudnovate skulpture.

Neke izgledaju poput dijelova tijela. Kao preslikani ratni užasi iz Donjeckog bazena u Ukrajini, sirijske pokrajine Alep, afričkih zemalja... U susjednom, isto tako napuštenom selu gore pojedine kuće. Iz nekih se puši dim. Tko ih je zapalio?

Dok krećemo prema moru, jedini ljudi koje primjećujemo u prolazu voze automobile hrvatskih registarskih tablica i za sobom vuku prikolice na kojima su čvrsto privezani hladnjaci i strojevi za pranje rublja. Nose zelenu odjeću, koja podsjeća na vojničke odore. Pitam se jesu li to vojnici? Ili pljačkaši? Ili domaći ljudi koji s pravom iznose vrijedne stvari iz svojih kuća?

U sumrak ugledam palme uz cestu i znam da je more blizu. Što mu se više približavamo, zrak miriše ljepše. Slanije. Svježije. Po životu.

Tekst objavljen u TagesZeitung-u, sa nemačkog preveo Kruno Petrinović

VREME (Beograd),, Broj 1283