Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Ulrich Schiller je ugledni njemacki novinar, ali njegova nova knjiga "Njemacka i 'njezini' Hrvati" ne može opravdati njegov ugled. Naš recenzent Rüdiger Rossig smatra: knjiga je tek traktat protiv nekadašnje Hrvatske

Ulrich Schiller svakako pripada redu iskusnih njemackih novinara starog kova. Roden je 1926. godine, bio je dopisnik televizije ARD kao i tjednika Die Zeit od ranih 1960-tih godina izvještavao je iz važnih dopisništava poput Beograda, Moskve i Washingtona. Neke od knjiga na temu hladnog rata u kojima je ova tema doista jasno i dobro obradena, potjecu iz njegova pera.

Njemacki student u Jugoslaviji

Schiller Balkan poznaje još od ranih 1950-tih godina kada je kao student slavistike obišao ondašnju Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. No usprkos svim ovim više no izvrsnim preduvjetima, za kasno djelo ovog iskusnog novinara, za "Njemacku i 'njezine' Hrvate“, se može reci da nije puno više od obicnog traktata napisanog s anti-hrvatskog stanovišta.

U predgovoru ove knjige doduše stoji da namjera autora nije niti otežavanje puta Hrvatske prema Europskoj uniji kao ni pisanje povijesti priznanja ove bivše jugoslavenske republike od strane Njemacke. Ono što je Schillera važno je da "citateljima otvori oci za razumijevanje povezanosti dogadaja koji su pripisivanjem jednostrane krivnje Srbiji izgubili svaku osnovu..“

Schiller je i donekle u pravu

Kritika sadržana u ovoj recenici zapravo i nije toliko pogrešna. Cinjenica je da medijsko mainstream izvještavanje je, ne samo u Njemackoj vec na cijelom Zapadu, za vrijeme ratova na podrucju bivše Jugoslavije, u pravilu stajalo na hrvatskoj (kasnije na bošnjacko-muslimanskoj a za vrijeme rata na Kosovu na albanskoj) stranu.

No - procjenama velikih medijskih kuca suprotstavljana su još u vrijeme samog pocetka rata razna druga objavljena stanovišta koja su situaciju predstavljala s jedne druge strane. Autori mnogobrojnih djela, izdavana ne samo unutar bivše Jugoslavije vec i u Njemackoj kao i Sjedinjenim državama itd., krivce za rat nisu vidjela u Srbima vec u Hrvatima, Bošnjacima kao i u Kosovarima.

Slijedi: Preuvelicavanje uloge hrvatske dijaspore

Preuvelicavanje uloge hrvatske dijaspore

Ono što je, kako mainstreamu kao i takozvanom "alternativnom“ izvještavanju nedostajalo bilo je iskustvo 23 milijuna ljudi koliko ih je do 1991. godine u Jugoslaviji vodilo normalan život a da i ne spominjemo milijune gastarbajtera u Njemackoj kao i ostalim zemljama zapadne Europe.

Ali, niti u knjizi Ulricha Schillera rijec se zapravo ne vodi o milijunima bivših Jugoslavena koji su postali žrtve raspada vlastite države. U središtu njegova rada prije svega se nalazi nekoliko stotina hrvatskih ekstremista koji od konca Drugog svjetskog rata žive kako u Njemackoj tako i u drugim zapadnim zemljama. A znacenje ove hrvatske-nacionalisticke dijaspore, autor na groteskni nacin preuvelicava.

Ustaše opasnije od IRA-e i PLO-a?

Tako rane 1960-te, godine zapravo obilježene socijal-liberalnom koalicijom Willya Brandta i Waltera Scheela, postaju godine, odnosno, desetljece hrvatskog terorizma u egzilu. I aktivnosti teroristickih grupa popu irske IRA, baskijske ETA-e, talijanske Brigade Rosse ili pak njemackog RAF-a, su prema Schilleru neznatna u usporedbi s djelovanjem hrvatske ustaške dijaspore.

No cinjenica je da teroristicke grupe koje su de facto ostavile svoj pecat na 1970-te godine, nisu bile one hrvatske desnice vec IRA, ETA, Crvene brigade i RAF - a da ne i spominjemo utjecaj PLO-a i njezinih raznovrsnih podgrupa. I, osim toga, pored hrvatske radikalne scene, koju se doista ne može poreci, postojale su i odgovarajuce nasilnicke grupacije i iz ostalih dijelova ondašnje Jugoslavije.

Daleko od brižnog istraživanja

Americki autor Paul Hockens koji živi u Berlinu, u svojoj knjizi "Homeland Calling“ [Zov domovine - prijevod prev.] ( Cornell University Press, 2003.) vrlo je pregledno opisao ratoborno i agresivno djelovanje hrvatskih, srpskih i albanskih zajednica. Iako Schiller u svojoj knjizi cak navodi ovaj rad – ali  njegova poruka ocito nije do njega došla. Isto vrijedi i za ostala ozbiljna suvremena istraživanja koja se pojavljuju na popisu literature knjige “Njemacka i 'njezini' Hrvati”.

Umjesto da se “napaja” navedenim knjigama, Schillerov rad živi od nabacivanja poznatih imena. On navodi citavu cetu poznatih osoba ili pak privatnih poznanika. No, objašnjenja u svezi tih brojnih, više puta na razlicitim mjestima u knjizi navedenih osoba – cesto jednostavno nema.

Izdavackoj kuci Donat treba predbaciti da lekturu baš ne uzima previše ozbiljno. Drugacije se ne mogu objasniti nepostojeca ili na krivim mjestima navedena objašnjenja o osobama, kao niti brojne pogrešne metafore; primjerice, kada se (na str. 145) pojavljuju  "otrovni mjehuri nacionalizma“ koji  "u vrenju“ "izranjaju“ iz "odumiruceg Titovog komunizma“ - i ovako jezik može vonjati!

Slijedi: Za sve su krivi Nijemci BND

Za sve su krivi Nijemci i BND

No, Schiller nije pobrkao samo metafore vec on prije svega brka i povijesne sudionike. U jednom zamršenom plesu u "Nijemcima i 'njezinim' Hrvatima“ kotac sudbine pokrecu nekad svjetske sile, nekad narodi Balkana sa svojim nacionalnim ekstremnim grupama, nekad inozemne tajne službe.

A medu ovim posljednjim, BND (Bundesnachrichtendienst), Njemacka obavještajna služba igra posebno zlokobnu ulogu.

Nekad koncem 70-tih, nekad pocetkom 90-tih godina - navodenje jasnih vremenskih razdoblja ili barem mjesta Schilleru kako se cini, nisu narocito važni - je prema “Njemackoj i 'njezinim' Hrvatima” Državna služba sigurnosti jugoslavenske Republike Hrvatske jednostavno “privjesak BND-a” i to bez obzira na cinjenicu da je ova služba poznatija po svojim nezgodama nego po uspjesima te bi joj zapravo rijetko tko mogao pripisati ovako važna djela. No, kao što je to u Schillerovoj knjizi cesto slucaj, i na ovom mjestu smetaju - nevjerodostojni izvori.

Izvori kojima se teško može vjerovati

Naime, Schillerove najsmionije tvrdnje po pitanju vodece uloge BND-a prilikom odcjepljenja Hrvatske potjecu ili od politickih, policijskih, tajnoslužbenickih gubitnika bivše Jugoslavije. Ili se pak zasnivaju na izjavama osoba poput Jürgena Elsässera, “dopisnika ljevicarskih dnevnih novina”, autora koji je od 1991. godine uvijek iznova pridonio nerazumijevanju svega što se na jugoistoku našeg kontinenta dogadalo.

Opremljen informacijama iz ovakvih informanta, Ulrich Schiller dolazi do svoje najhrabrije postavke: bio je to "duh starog, nacizmom zaraženog Gehlen-aparata, duh starog oružanog bratstva sa ustaša-fašistima”, koji je "u BND-u još dugo bio žive“. A koji je onda, udružen s hrvatskom dijasporom, uništio Jugoslaviju.

Podcjenjena uloga Srbije i SANU

U potpunoj suprotnosti ovoj gotovo nepojmljivoj optužbi (koja je kada je u pitanju BND još k tome i neosnovana), stoji Schillerovo objašnjenje situacije u Srbiji. Naime, dok autor na stranici 214 svoje knjige, svaku pa i najmanju deklaraciju cak i najsitnije hrvatske emigrantske grupe napuhuje do velicine senzacije, o slavnom "Memorandumu“ o položaju Srba u Jugoslaviji on se izražava slijedecim rijecima:

"O velikosrpskim nastojanjima doduše nije bilo rijeci, no bila je jasno izraženo preferiranje ocuvanja Jugoslavije“. Izdavac "Memoranduma“ bila je Srpska akademija znanosti i umjetnosti, SANU. A i u Srbiji, ovaj dokument vrijedi kao pocetak velikosrpskog nacionalizma.

Na drugim mjestima u tekstu, Schiller u svakom slucaju kritizira i srpski nacionalizam. No, njemu ne pripisuje iste strukture, iste utjecaje kao hrvatskom. Zašto? To, kao i mnogo cega drugog, kada se konacno okrene i posljednja stranica ove knjige - ostaje neobjašnjeno.

Sada pak Nijemci nisu ništa znali

o, istodobno se u knjizi "Njemacka i 'njezini' Hrvati“ mogu pronaci zanimljiva mjesta. Primjerice, kada Schiller opisuje paniku koja je nastala kod Srba u Hrvatskoj i koju su izazvali ustaški simboli u trenutku kada se Hrvatska 1991. godine pocela kretati u smjeru neovisnosti, ili pak - kada opisuje potpuno nepoznavanje situacije na Balkanu 1991. godine od strane njemacke vlade. Na ovom mjestu se osjeca onaj dio osobe Ulricha Schillera koja je duboko povezana s bivšom Jugoslavijom i koja se za ljude koji tamo žive zanima i angažira.

Ono što ostaje na kraju knjige "Njemacka i 'njezini' Hrvati“ su prije svega  pitanja. Kako to da su Kohl i Genscher 1991. godine toliko malo znali o Jugoslaviji kada su vec kroz BND u rukama držali Hrvatsku obavještajnu službu? Jesu li možda u 1990-ima na Balkanu djelovale i druge tajne službe? Što su poduzimali sami organi jugoslavenske države u trenutku raspada njihove zemlje? I - zašto se Ulrich Schiller sa svojim poznavanjem situacije, nije vec ranije ukljucio u rasprave oko Balkana?

Neslavan zakljucak nakon citanja:

Da Hrvatska 1991. godine nije bila nedužna žrtva na nacin kao što to pokušava predstaviti zagrebacka propaganda, to nije ništa novo. Da je i sama Hrvatska skrivila zlocine to je bilo mnogim promatracima ali i mnogim Hrvatima jasno. Knjiga Ulricha Schillera "Njemacka i 'njezini' Hrvati“ kaoticno je napisana, loše lektorirana i na puno mjesta netocna. No, prije svega, izašla je - prekasno.

Autor: Rüdiger Rossig

Rüdiger Rossig je takoder ugledni njemacki novinar i strucnjak za Balkan. Trenutno je vodeci urednik mjesecnika "The German Times" koji izlazi na engleskom jeziku u Berlinu. U devedesetima u berlinskom dnevniku "Tageszeitung" izvještavao o zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji, a tamo je bio i suradnik medunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda i OESS-a. Autor je i knjige "Ex-Jugos" ("Ex-Jugici") o useljenicima u Njemacku iz prostora bivše Jugoslavije koja je objavljena 2008. u "Berliner Archiv der Jugendkulturen". Njegova web-adresa je www.ruediger-rossig.de

Ulrich Schiller; "Njemacka i "njezini" Hrvati. Od ustaša fašista do Tudmanovog nacionalizma". Predgovor: Hans Koschnick. Izdavac Donat, Bremen 2010, 228 stranica. 14,80 eura