Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Tragom legende

Nemacki novinar Mihael Martens autor je knjige Potraga za herojem. Prica o vojniku koji nije hteo da ubija. U intervjuu za berlinski "Tagescajtung" on objašnjava kako je nastao mit o nemackom vojniku koji nije hteo da strelja civile i zašto o tome u Nemackoj niko ništa ne zna

Vreme: Gospodine Martens, u Srbiji Jozefa Šulca, kaplara njemacke vojske, slave kao heroja. Zbog cega je ovaj vojnik, koji nije htio ubijati, u Njemackoj tobože nepoznat?

Mihael Martens: U sjecanju Nijemaca na Drugi svjetski rat Balkan je bio sekundarno ratište. Njih zanimaju Francuska i Italija, jer su to mjesta na koja odlaze na godišnji odmor. Kao i Rusija, jer su im tamo bili djedovi. Masakr u francuskom Oradur sir Glanu je mnogima poznat, no jedva da iko zna nešto o Kragujevcu u Srbiji, iako je tamo ubijeno 2800 civila. U Srbiji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji je ovaj rat, naprotiv, bio velika bitka protiv mocne Njemacke, u kojoj su pobijedili. Zbog toga su i sjecanja tako nejednako podijeljena.

Kada ste prvi put culi za Šulca?

Poslije jedne lokalne proslave u Kragujevcu pitali su me da li bih želio vidjeti spomenik Šulcu. Pitao sam: Spomenik njemackom vojniku? Ovdje? Vjerovao sam da sam na tragu historijske senzacije. Da bi se galerija otpora protiv Hitlera morala proširiti.

Kako je nastao mit o vojniku koji nije htio ubijati?

Kada mi je postalo jasno da se ova prica nije mogla odigrati onako kako mi je bila predstavljena, pomislio sam da je izmišljena kako bi doprinijela poboljšanju njemacko-jugoslovenskih odnosa. No ova postavka teorije zavjere bila je pogrešna. Ovdje nije bilo režisera, razni faktori su zajednicki djelovali.

Zar ove nepodudarnosti na koje ste naišli prilikom istraživanja niko ranije nije uocio?

Naprotiv, Institut za istraživanje vojne historije je opovrgao mit o Šulcu još sedamdesetih godina. Tamo sam saznao da je vijest o smrti kaplara stigla još u noci prije nego ce on naredni dan navodno biti ubijen. Ali ovo nije nimalo naškodilo životnosti ovoga mita.

Ali ko je i zašto sudjelovao u ovoj legendi?

Najvažnije od svega jeste da su mnogi ljudi željeli vjerovati u ovu pricu. Ona je i pored sve svoje strašne stvarnosti više ohrabrivala nego istina. To je za politiku bilo jako prakticno. Nakon 1945. postojala je, kako sa njemacke tako i sa jugoslovenske strane, jaka volja za ponovnim približavanjem. Da Šulc nije postojao, trebalo bi ga izmisliti. A upravo to se i desilo. Konkretno su u ovome ucestvovali novinari, diplomati, jedan poslanik savezne skupštine, kao i šef kancelarske službe, te stanovnici oblasti u kojoj se slucaj navodno desio i koji su se pojavili kao svjedoci necega, što se nikada nije niti odigralo. A sve ovo iz razlicitih razloga.

A to bi bilo?

Kod novinara se prije svega radi o dosta liberalnom odnosu prema cinjenicama. Kao i u lošem istraživanju. U Njemackoj je, na primjer, slucaj objavljen još 1961. u tada popularnom casopisu "Noje ilustrirte". Fotografi je prikazuju cin strijeljanja, gdje jedan njemacki vojnik stoji bliže strijeljanima nego svojim kolegama. Iz toga je konstruirano da se radi o Šulcu koji ide prema osudenicima na smrt, kako bi umro zajedno s njima. Autor teksta je scenu opisao kao da je i sam bio prisutan.

Šta se desilo nakon toga?

Ovaj clanak dopao je u ruke tadašnjem upravitelju Centrale za progon nacionalsocijalistickih zlocinaca iz Augsburga. On nije mogao ni zamisliti da novinari rade na takav nacin, te je pokrenuo jednu od najvecih istraga u istoriji Njemacke. Pritom se nije radilo o Šulcu, nego o zapovjedniku voda za strijeljanje. Prema vojnom kaznenom pravu, on nikada ne bi smio na smrt osuditi onoga ko bi se oglušio o zapovijedi. Ako bi se to ipak desilo, to bi dokazalo postojanje takozvane zapovjedne krize, što podrazumijeva kažnjavanje smrcu za neizvršavanje zapovijedi. Na ovo su se pozivali mnogi bivši vojnici koji su bili optuženi kao ratni zlocinci.

Razumljivo je da su Nijemci nakon 1945. ceznuli za "dobrim Nijemcima". Ali otkud ova cežnja kod pobjednickih snaga, kojima je pripadala i Jugoslavija?

Strašne dogadaje je lakše prebroditi ukoliko postoje iznimke. Milioni mrtvih u holokaustu su teže razumljivi nego Primo Levi ili Ana Frank. U Srbiji je mit o Šulcu bio dio prevazilaženja vremena njemacke okupacije.

Koliko dugo ste - pored vašeg dopisnickog posla - radili na Potrazi za herojem?

Na slagalicama ovog slucaja radio sam cetiri i pol godine. Ali to se ne može racunati na taj nacin. Na pocetku sam mislio da ce to biti izvrsna reportaža. Tek kada sam shvatio da se tu radi o jednoj paradigmaticnoj prici, s obzirom da nam ona pripovijeda o tome kako nastaju legende, zapoceo sam sa intenzivnim radom. Ova faza trajala je dvije godine.

Ridiger Rosig
sa nemackog preveo Ervin Berbic

Mihael Martens, Roden 1973. u Hamburgu, izvještavao iz Beograda za "Frankfurter algemajnecajtung" od 2002. do 2009. Danas je dopisnik FAZ iz Istanbula. Njegova knjiga Potraga za herojem. Prica o vojniku koji nije htio ubijati izašla je u izdanju kuce Paul Zsolnay.